Aleksandar Obrovački, knjiga o početku rukometa u Bečeju
“Sastajali smo se bar jednom godišnje, obično leti. Najčešće smo pričali o tome kako je bilo, sećali se. Najlepše od svega je bilo to što smo se svi sećali različito što bi se obično završilo prepirkama ko je u pravu. Pre nekoliko godina sam predložio da napravimo interne intervjue, zapišemo šta se ko seća a onda da pokušamo da to nađemo u novinama da li ima negde pisane zabeleške o tome šta se zbilja desilo, da pronađemo podatke, činjenice. Rekli su mi, ti si predložio, ti piši.”
Ovo nam je na početku razgovora rekao Aleksandar Obrovački o svojoj knjizi “Autobiografija o nama – rukometni klub Bečej”. Od početne ideje i prepirki nekadašnjih suigrača iz vremena kada je rukomet u Bečeju bio glavni sport prošlo je skoro tri godine. Aleksandar Obrovački se odlučio da u knjizi opiše period koji je vezan za početak igranja rukometa u Bečeju i nastanak prvog bečejskog rukometnog kluba, period od od sredine 50-tih do 1973. godine kada se taj prvi klub ugasio.
Prema rečima autora on nije mogao samo da se osloni na sećanja pa je istraživanje za knjigu i prikupljanje podataka potrajalo skoro tri godine.
“Počeo sam prikupljanje materijala od naših lokalnih Bečejskih novina, kojih na žalost nema, teško se nalaze. Bečej pre početka 60-tih godina prošlog veka nije imao novine. Istorijski arhiv u Bečeju je imao neke brojeve Bečejskih novina ali su one počele da izlaze tek 1961. godine, što ne pokriva period 50-tih koji je meni bio važan. Koristio sam i izvore iz Istorijskog arhiva Vojvodine. Najviše podataka ovde kod nas u Vojvodini sam pronašao u starim brojevima novosadskog Dnevnika koje sam našao u Radio Novom Sadu, fotografisao sam članke, donosio ih kući i analizirao. Na moje veliko iznenađenje, na kraju slučajno sam otišao u beogradsku Borbu gde sam prikupio najviše podataka. Oni su svojevremeno izdavali list “Sport” tu su sam pronašao sve rezultate utakmica po mesecima. Ono što sam najviše želeo je da pronađem podatke o jednom događaju iz 1968. godine. Tu sam imao sreće. Kad sam konačno prikupio sav materijal onda sam počeo da piskaram, razgovarao sam drugarima, suigračima, sa Batom Borojevićem, sa Erom i drugima, Oni su dolazili kod mene, ja sam beležio i snimao.”
Knjiga sadrži veoma veliki broj podataka, rezultata utakmica, citata iz novinskih članaka to je skoro dve trećine knjige, ostatak su lična svedočenja i komentari autora.
Bečej je uvek bio poznat po tome da je jedan sport u jednom određenom periodu dominantan. Taj period od skoro dvadesetak godina od sredina tih 50-tih do prve polovine 70-tih to je svakako bio rukomet. U razgovoru sa Obrovačkim saznali smo nešto o tome i kako je rukomet uopšte počeo da se igra u našem gradu.
“Rukomet u Bečeju je počeo da se igra u osnovnim školama na jednom zemljanom nabijenom terenu u školskom dvorištu. Profesor Nikola Majer nas je naučio, on je inače u školi predavao nemački jezik ali je voleo sport. Prvi pravi tim bio je oformljen pri Društvu za telesno vaspitanje “Partizan” 1956. godine a već sledeće 1957. je osnovan Rukometni klub Bečej i zvanično pripojen Sportskom društvu Bečej gde su već bili timovi ostalih sportova: fudbal, boks i drugi. Taj klub je trajao do 1973. godine kada je ugašen, onda je za rukomet nastala jedna pauza a nakon toga je osnovan klub pri Fadipu i dalje je sve išlo nekim drugim tokom. To dalje više nije predmet moje knjige. Svoje uspehe ta prva generacija kluba ređala je u svim ligama na nivou SFRJ, od onih prvih utakmica u Sreskim odborima do Vojvođanske lige, Srpske lige – Sever, republičke Srpske lige pa sve do Savezne. Bili smo prvaci nekoliko puta Srpske lige, uspevali da se kvalifikujemo i u Saveznu ligu. Taj događaj iz 1968. godine koji sam posebno tražio u arhivi Borbe odigrao se na jednoj utakmici u Pljevljima. Igrali smo utakmicu Savezna lige sa koje smo se vratili kući pretučeni od strane igrača Rudara, tima domaćina. Taj događaj bio je jedan od prelomnih u našoj istoriji kluba, bio je to početak kraja te najuspešnije generacija u istoriji bečejskog rukometa.”
Knjiga koju je pripremio i napisao Aleksandar Obrovački je zanimljiva za ljubitelje ovog sporta i bečejskog sporta uopšte ali je pre svega i svedočenje o jednom vremenu, o tome na koji način sport formira jednu generaciju. Decenije koje su proletele možda jesu malo pomutile sećanje na činjenice i podatke ali ono što je svakako ostalo je sećanje na mladost, na druženje i na entuzijazam.
