Društvo

“Deca to vole“

Slavlje još nije ni počelo a prošle nedelje je jedan dečak uspeo da sebi raznese šaku petardama. Neko je tu petardu detetu morao da kupi, plati i proda a iza toga stoje neodgovorni odrasli. Kombinacija alkohola i pirotehnike, sigurno ne može da se završi dobro. Čitava teorija da postoji nešto kao „odgovorno“ korišćenje petardi, pirotehnike uopšte, je sama po sebi pogrešna jer čak i da ste profesionalac pirotehničar, po mogućstvu trezan profesionalac uvek postoji mogućnost povrede jer u pitanju su eksplozivna punjenja. Navodno, u EU postoje zakoni koji regulišu količinu tih eksplozivnih punjenja u petardama i drugim pirotehničkim sredstvima, ali čak ni takva „regulativa“, u mnogo organizovanijim zemljama od naše, nije u stanju da suzbije negativne efekte koje petarde, vatrometi i sl. mogu da naprave. Žrtve takvih „veselja“ si ljudi, životinje, životna sredina. Pored svega toga ne treba zaboraviti, kad smo na domaćem terenu, da nikakva regulativa, zakoni, ne mogu da pobede „srpsku“ poslovičnu domišljatost i snalažljivost kako proći što jeftinije i mantru „ima kod Kineza i na pijaci“. Kada se sve to sabere neminovno dobijete punu prijemnu čekaonicu u urgentnom centru tokom praznika.

Samo informacije radi petarde nisu originalno smišljene za „paradu veselja“ … u pitanju je eksplozivni naboj korišćen nekada za rušenje mostova, bedema i drugih objekata a kasnije i za označavanje eksplozija pri manevrima. Dakle tokom rata kao ozbiljno sredstvo za uništavanje ili bar zaplašivanje. Prva petarda „zabave radi“ proizvedena je malo nakon Prvog svetskog rata, naravno u Kini, koja je i danas najveći svetski snabdevač raznim oblicima pirotehnike.

Šta je tačno petarda?

Mali kartonski cilindar sa eksplozivnim punjenjem – nekad se za to koristio barut, danas kalijum-hlorat (KCrO2) koji se pali sporogorećim fitiljem, da bi eksplodirao „sa zadrškom“. Proizvodi se u raznim veličinama, od onih koje mogu da stanu u cigaretu, pa kad pukne nekome je „zabavno“, do zaista velikih koje kad puknu nekome sa problematičnijim „smislom za humor“ je jaaako „zabavno“. Petarde su pirotehnička sredstva koja su svrstane u četiri razreda po količini eksplozivnog punjenja i od toga su manje, uslovno rečeno, samo prvi razred, one najslabije, recimo, bezopasne. Samo prva dva razreda mogu da budu u slobodnoj prodaji, a ostalima mogu da rukuju samo sertifikovani pirotehničari.

U „prvi razred“ spadaju očigledno one „dečije“ jer imaju imena kao što su „pčelice“, „leptirići“, „aviončići“, imaju manje od 3 grama eksploziva i može da ih kupi kogod želi, pa i deca. Navodno u ovoj kategoriji petarde su bezopasne jer i ako eksplodiraju u ruci ne bi trebalo da bude posledica. Ipak i na njima stoji upozorenje da bi bilo poželjno da kada se zapali baci se što dalje od sebe i od drugih ljudi. To podrazumeva i ne bacanje petardi pod noge u masi ili međusobno gađanje njima što je uglavnom zabava dece koja su ih kupila u slobodnoj prodaji.

Kada je u pitanju „drugi razred“, većih i jačih petardi, to već zahteva rukovanje od strane „odraslih“. Zakon kaže da one mogu biti kupljene samo od strane osoba starijih od 18 godina (jer ideja je da su osamnaestogodišnjaci odgovorniji od onih sa sedamnaest i po godina kad je pucanje petardama u pitanju posebno u pijanom stanju i tokom žurke). Ta vrsta petardi su punjene sa 5 grama eksploziva i tu veoma lako može da se ostane bez prstiju i da se posle dremke i trežnjenja u urgentnom centru probude bez pola šake. Pored toga, skoro po pravilu, taj „drugi razred“ niko ne kupuje kod legalnih prodavaca nego na pijacama, buvljacima, na ulici … a poznato je da tamo prodavci redovno kupce legitimišu i proveravaju lične karte. Tu se može naći „roba“ iz svih delova sveta, ali najviše iz onih zemalja koje imaju još „rigorozniju“ i „dosledniju“ zakonsku regulativu od naše: iz Rumunije, Bugarske, Rusije i slično. Na buvljacima se takođe uobičajeno proverava i ispravnost robe koja se prodaje, neretko se dešava da im je istekao rok trajanja pa su još nestabilnije i opasnije.

I na kraju, ne treba svakako zaboraviti, da postoje na tržištu, i veoma su tražene, i one petarde što rade veliko „BUM“, koje će svakog „bacača“ proizvesti u heroja dana jer će napraviti najbolju feštu u ulici i na žurci. Petarde popularno nazvane „topovski udari“, „dinamitare“, „bin ladeni“, „ahtungzi“ sadrže 50 do 70 grama eksploziva što je ravno ofanzivnoj ručnoj bombi. Te se ostavljaju za zaista velika slavlja ili za praktične vežbe pre ispaljivanje buradi na livadama u čast „Hristovog rođenja“.

No, u poslednje vreme veseli minobacači su dominaciju prepustili „vatrometašima“ – pirotehničarima amaterima koji prave zabavu za ceo komšiluk, koji lansiraju rakete i „uradi sam“ vatromete. Još jedna zabava koja osim što je opasna skoro isto koliko i petarde toliko je stresna za sve u okruženju. Detonacije „šarenih vatrometa“ zvuče kao da ste u Kabulu za vreme ratnih dejstava i da vam pod prozorom ispaljuju haubice i rakete kratkog dometa. Da dodatno ne davim o tome što vaš autor teksta zaista ne razume fascinaciju vatrometima jer to, manje više, može da se vizuelno zameni skrinsejverom WIN 98. Toliko isto je i zabavno. Posle nekoliko puf-puf-puf to postaje vizuelna tirada istog pa istog. Da ne spominjemo koliko sve to košta, posebno ako neko to kupuje od vaših para kao poreskog obveznika.

Vatrometi ozbiljno izazivaju i zagađenje životne sredine i utiču negativno na podizanje stepena stresa kod ljudi koji imaju problema sa demencijom i autizmom kao i kod starijih ljudi uopšte a za kućne ljubimce, ali i za sve ptice i životinje u prirodi, oni mogu da budu i fatalni. Neretko se dešava, i na to se masovno upozorava od strane vlasnika pasa na koje stres od pirotehničkih eksplozija najjače deluje, da pas od šoka ugine. Uzimajući u obzir sve navedene posledice, da li je sve to zaista vredno za, objektivno, 10-15 sekundi vizuelne stimulacije.

A što se tiče „slavlja“, sva ta potpuno nedužna stvorenja zaista ne znaju ko je Hrist i zašto je potrebno da se u čast njegovog rođenja pre dva milenijuma i više, puca, ispaljuju buradi ili da se aktivira veliki skrinsejver na nebu uz grmljavinu (sigurna sam da postoji aplikacija koja to može da simulira jer ionako svi taj spektakl gledaju kroz ekran telefona kojim snimaju jer danas više niko ne prati događaje u realnom vremenu).

Vatrometi koji se i danas koriste, pa i oni kupljeni na najlegalniji mogući način, ni najmanje nisu naivni kada su u pitanju hemijska sredstva koja se koriste za izradu istih. U njima se najčešće nalaze hemikalije koje nisu prihvatljive za životnu sredinu, naprotiv, veoma su opasne. Hemikalije koje sigurno ne biste želeli da vam se raspršuju i nalaze u blizini vaših najbližih u porodici. Ok, ako baš želite da se rešite nekog komšije ali za to postoje i bolji i efikasniji načini.

Na primer, barijum se koristi za pravljenje zelenih boja u vatrometima. Još neke primene barijuma su npr. kao jedan od sastojaka u otrovima za pacove, šipkama za zavarivanje i fluorescentnim svetlima. Kada se unese previše barijuma u organizam to može dovesti do hipertenzije, slabosti mišića, respiratorne insuficijencije drugih respiratornih napada. Veoma veliki broj vatrometa sadrži i arsen, koji izazva mučninu, povraćanje, dijareju, srčane probleme i delirijum. Perhlorati se koriste kao ubrzivači vatrometa a oni mogu da izazovu probleme sa štitnom žlezdom kod ljudi i koriste se u proizvodnji metamfetamina.

Dakle, naša preporuka je da kada odrasli i odgovorni građani ovih dana krenu u nabavku da nakupuju na pijacama, na štandovima na ulici ili na buvljacima sve te praznične potrepštine za veliko veselje, sve to navodno da bi zabavili decu, jer „deca to vole“, neka obavezno kupe detetu i novog kućnog ljubimca za svaki slučaj, odvedu ga da se pozdravi sa babom i izvade uput za urgentni kod izabranog lekara i za sebe i u Dečijem dispanzeru. E, i da obavezno unesu brojeve svih hitnih službi u telefon, pre svega lekara i vatrogasaca.

Redakcija

Medium doo, Redakcija Bečejskih dana Adresa: Zoltana Čuke 18, Bečej