Gradsko pozorište: Gostovanje predstave „Ako pčele nestanu sa lica zemlje“
U bečejskom pozorištu protekle nedelje gostovala je jedna od najznačajnijih predstava iz beogradskog repertoara ove godine.
Premijera predstave „Ako pčele nestanu sa lica zemlje“ na Večernjoj sceni Malog pozorišta Duško Radović bila je negde u oktobru, u režiji Anje Suše. Po motivima teksta romana nemačkog pisca Edena fon Horvata iz onih najgorih i najmračnijih vremena uspona fašizma u Nemačkoj tridesetih godina prošlog veka, romana „Deca bez Boga“, scenaristkinja Tijana Grujić je napisala ovu predstavu koja je nastajala u prethodnih godinu dana.
Da, tokom prethodne 2025. godine je ovaj mladi ansambl zajedno sa Milošem Timotijevićem na čelu, u ovim aktuelnim društvenim okolnosti u Srbiji na sceni tog beogradskog pozorišta radio ovu predstavu … i živeo ono što smo svi mi živeli, negde između „događanja“ ulice i svojih ličnih intimnih priča, kao kolektivitet i kao jedinke (radilice).
Predstava „Акo pčele nestanu sa lica zemlje“ je emotivno i konceptualno „savršena oluja“, jer sve je, i režija i tekst i mladi ansambl glumaca, pa i vreme i mesto, u službi toga da publici da mogućnost, da doživi tokom tih sat i nešto, katarzično iskustvo i sublimira poslednjih godinu dana našeg života u ovim društvenim okolnostima.
Ono što se u pčelinjem svetu naziva „poremećajem kolapsa kolonija“ je i naše kolektivno iskustvo u svim oblicima kolektiviteta koje živimo,
kao narod, država ili kao ljudska civilizacija uopšte.
„Deca bez boga“ danas odrastaju sa ugrađenom disfunkcijom „kolonije“, u sistemu koji više nije namenjen i ustrojen tako da funkcioniše. Deca odrastaju u tom „poremećaju“, u konstantnom kolapsu.
No, nije u ovoj predstavi sve metafora, ova predstava je vrlo realna priča o mladim ljudima koji danas odrastaju i u disfunkcionalnom sistemu vrednosti, u porukama i iskustvenim preporukama koje im u vidu „vaspitanja“ serviraju odrasli. Priča je to i o vršnjačkom nasilju, o mladima koji danas se oblikuju uz nesrećne i frustrirane roditelje, u školama koje više nisu obrazovne institucije i sve više su „dnevni boravak“ sa sve slabijim nadzorom, prepušteni ulici ili, još gore, virtuelnoj ulici. No, u tom sveopštem „kolapsu kolonije“ ipak postoji ono što su dve osnovne neminovnosti, a to su život i smrt.
Ubistvo dečaka od strane svojih vršnjaka i smrt jednog od njih napraviće u glavama naših mladih junaka ono što bi mi danas nazvali povratak „na fabrička podešavanja“, bar na kratko, povratak u stvarnost.
Kada je aktuelna priča svih nas, i onih na sceni i nas u publici, u pitanju, ovo resetovanje nam se u neku ruku događa, sa manje ili više uspeha, uspona i padova, poslednjih godinu dana … ostaje nam da vidimo na kraju da li će se sistem konačno urušiti ili ponovo podići.
Prošlog vikenda iz pozorišta u Bečeju, iz pune sale, nakon predstave „Ako pčele nestanu sa lica zemlje“ niko iz publika, ali ni sa scene, nije izašao bez očiju punih suza. Očigledno nam je bilo potrebno to kolektivno iskustvo, ta katarza … pa da probamo još jedan reset sistema.
