Kolo koje spaja, najmlađi čuvari tradicije na jednom mestu
U Gradskom pozorištu Bečej, u nedelju, 19. aprila, održan je Vaskršnji dečiji festival folklora u organizaciji KUD „Đido“, koji je i ove godine okupio veliki broj najmlađih ljubitelja tradicije. Program je započeo defileom učesnika kroz centar grada, kada su ulice Bečeja bile ispunjene pesmom, igrom i šarenilom narodnih nošnji, dok je centralni koncert održan u svečanoj atmosferi pred brojnom publikom. Na sceni su se smenjivali ansambli iz Bečeja, Bačkog Gradišta, Bačkog Petrovog Sela, Mola, Jaše Tomića, Šapca i Sečlja, uz nastup pevačke grupe „Bereginje“. Festival je i ove godine potvrdio značaj negovanja folklorne tradicije među najmlađima, kao i ulogu ovakvih manifestacija u povezivanju dece i ansambala iz različitih krajeva. O utiscima, značaju festivala i radu društva razgovaramo sa predsednicom KUD „Đido“, Snežanom Sekulić.
Koji put već organizujete Vaskršnji koncert i koliko se menjao od prvog izdanja do danas?
U pitanju je deveti po redu Vaskršnji dečiji festival. To je način da pesmom, igrom i kroz sabranje sa drugim ansamblima proslavimo najradosniji hrišćanski praznik. Festival svake godine okuplja sve veći broj dece – ovoga puta učestvovalo je preko 200 malih igrača, ljubitelja folklora. U početku je festival okupljao samo ansamble iz naseljenih mesta opštine Bečej, a već par godina imamo goste iz svih krajeva Srbije.
Koliko je bilo učesnika, koliko je KUD-ova učestvovalo?
Učestvovalo je preko 200 igrača. Na primer, gosti iz Šapca došli su sa velikom grupom – čak 49 igrača je ukrasilo scenu, što je zaista impresivan broj dece u jednom ansamblu. Učestvovalo je sedam KUD-ova: „Đido“ iz Bečeja, „Đeram“ iz Bačkog Gradišta, „Lole“ iz Bačkog Petrovog Sela, „Novak Radonić“ iz Mola, „Dr Borislav Jankulov“ iz Jaše Tomića, „Hajduk Stanko“ iz Šapca i „Vlado Tomanović“ iz Sečnja.
Koliko vam znači dolazak novih učesnika i gostiju? Da li ovakvi susreti kasnije prerastu u saradnju i gostovanja?
Uvek se radujemo gostima iz nekog novog mesta i KUD-a. To za nas znači stvaranje novih veza i prilika, jer se sve te posete najčešće uzvraćaju. Uvek neki od naših ansambala ostvari uzvratno gostovanje, pa tako, na primer, za Šabac planiramo veliki koncert krajem maja.
Koliko je danas teško motivisati decu da se bave folklorom?
„Đido“ budući da je zaista podržan i prepoznat u našoj opštini kao ozbiljno društvo sa visokim kvalitetom i renomeom nema problem sa brojnošću članova, ali generalno postoji problem jer je stanje u društvu takvo da nije usmereno na očuvanje i promovisanje tradicionalnih vrednosti gde spada folklorna delatnost i umetnost. Ljudima našeg podneblja je draže da podržavaju i promovišu „uvažene“ aktivnosti i vrednosti, nego svoje tradicionalne. Posebno je to vidljivo kod roditelja muške dece koji rađe decu upisuju na sportove iako oni uglavnom nisu naši tradicionalni srbski, već predstavljaju duh novoga doba. Problem je i u sistemu školstva gde se ne postoji obavezan školski predmet „Narodopis” gde bi deca imala priliku da stiču znanja i veštine iz oblasti tradicije, običaja, istorije i vere, kao što to postoji u okruženju npr. Mađarskoj, Bugarskoj, Makedoniji itd. Dalje potrebno je, da se svi osvestimo da folklor ne poistovećujemo sa bilo kojim sportom jer je on iznad, on je umetnost on je naša „lična karta”. Određena kola su zaštićena kao nematerijalna kulturna baština kod Uneska, potrebno je da se podigne nivo svesti pre svega kroz rad javnih delatnika i obrazovni sistem da bi folklor trebalo stavljati u rang najviših kulturnih vrednosti, npr. materijalne zaštićene kod Uneska su Visoki Dečani, Gračanica, Zlakusa grnčarije, guslanje, krsna slava… na svetskom nivou piramide itd., dakle, to je ravan u kojoj je potrebno posmatrati folklornu delatnost i rad kulturno umetničkih društava, a ne svoditi ga na neke niže beznačajnije grane. Kada budu stvoreni uslovi za to, onda će biti mnogo veći priliv dece i igrača, svih uzrasta. Znati igrati u kolu je identitetska stvar, stvar lične kulture. Značaj folklora je u biti takav da bi trebalo da bude ponos i prestiž roditeljima da mu dete igra u folklornom ansamblu, na žalost naši roditelji, nastavnici, nemaju tu svest i često smo svedoci omalovažavanja i potcenjivanja folklorne delatnosti/umetnosti iako je ona mnogostruko korisna za decu. Pored fizičke aktivnosti uči decu stvaranja kvalitetnih socijalnih odnosa, uči ih da budu „timski igrački” jer samo kao složna i uigrana celina vrede, uči ih da budu empatični, vredni, organizovani, snalažljivi i nadasve pokret uz muziku, igra u kolu, potpomaže razvoju kognitivnih procesa, više nego i jedna druga aktivnost, o tome je mnogo govorio direktor Mense, g. Rajović koji svima preporučuje folklor dakle ne fudbal, ne košarku, ne vaterpolo, kao aktivnost koja će pospešiti razvoj moždanih kognitivnih funkcija dece.
Šta publika može da očekuje na ovogodišnjem Folk festu i koliko je izazovno organizovati festival sa internacionalnim ansamblima?
Ove godine organizujemo jedanaesti po redu Međunarodni folklor festival. Organizacija je veliki izazov, jer se njome bavimo amaterski, uz redovne poslove. Ja lično sa pripremama počinjem već u decembru, a ceo jul i avgust posvetim Folk Festu. To je, rekla bih, najveća i najsloženija organizacija u našoj opštini, imajući u vidu broj učesnika, međunarodni karakter organizacije, kao i sva druga pitanja koja je potrebno organizovati u tih 6 dana trajanja.
Ove godine najavljeni su ansambli iz Gruzije, Makedonije, Mađarske, Moldavije, Rusije, Čilea i Južne Koreje, a u najavi je i ansambl iz Sjedinjenih Američkih Država.
Šta vam je lično najlepši trenutak tokom koncerata i festivala?
Kada je reč o Vaskršnjem koncertu, posebno bih izdvojila tačku „Bunjevačke igre“, koju su premijerno izveli igrači predizvođačkog ansambla. Reč je o izuzetno lepoj i zahtevnoj koreografiji, koju su naši predizvođači izveli prvi put na visokom nivou.
Veoma volim i defile, kada trg bude ispunjen pesmom, igrom i radošću. Vreme nas je poslužilo, tako da je Vaskršnji defile zaista ukrasio naš prelepi trg. Lepi su i trenuci druženja nakon koncerta, kada se deca upoznaju, stiču prijateljstva i dogovaraju buduća gostovanja.
Poseban trenutak bio je kada su baka i deka jedne devojčice, koja se doselila iz Rusije, došli iz Moskve da podrže svoju unuku. To je dokaz da folklor spaja ljude i nema granica, sve kroz radost, pesmu i igru.
