Pijace između švercera i foodie entuzijasta
Nekada se na pijacu išlo najviše leti ali i tokom zime da nabavite povrće ili voće jeftinije, sir, mleko kajmak i malo rovarite kod švercera za neke sitnice kojih eto nema kod nas.
Danas, da nije tih istih švercera koji donose hranu, kozmetiku i hemiju iz Mađarske ne isplati vam se baš mnogo ustati subotom ili četvrtkom i otići na pijacu.
Nije to samo kod nas ovde tako, u većini gradova je ista situacija. Danas građani odlaze na pijacu kao nekada u radnje sa uvoznim delikatesima. Pijace polako postaju klasno raslojene kao i društvo nam uostalom, sa jedne strane su štandovi sa mađarskim kobasicama, koturovi sira poređani tik do hrane za pse i mačke i palmoliv šampone a sa druge strane je kesica domaćih čvaraka koja košta kao kilogram i više mesa u radnjama.
Ako izuzmemo domaćinstva koja i danas još uvek spremaju zimnice (pitanje je koliko se to isplati jer je povrće i voće i u sezoni veoma skupo), suše šunke ili sami prave kobasice većina od smrtnika koji te uslove nemaju tu robu plaćaju zlatnim polugama na pijaci jer su ove tržnice postale očigledno tržište za foodie entuzijaste. Za takvu klijentelu ima svega, čak i kod nas ovde na relativno maloj pijaci. Na onim velikim, gradskim, to su svakodnevne šarene manifestacije sa proizvodima iz malih manufaktura u kojoj teglica nekog pekmeza ili namaza košta minimalno 500 do 1000 dinara, gde domaća slanina ili šunka dostiže cenu one španske pršute koju Džejmi Oliver kupuje na pijaci u ekskluzivnom londonskom kvartu.
Pritom, svi ćemo se složiti, da svojim kvalitetom ovakvi proizvodi zaslužuju takve cene ali je za najveći deo populacije to nedostižno. Pijace sa takvom ekskluzivnom ponudom su jako fotogenične, odlično se slikaju se za novine i druge medije, obilje lepo dizajniranih kraft proizvoda šire se instagramom. Na žalost, ovakva hrana je za veći deo našeg stanovništva dostupna skoro isto kao i ona iz restorana. U međuvremeni u frižider trpamo viršle na akciji, sireve kojima je istekao rok, kese od pet kilograma šargarepe i jurcamo i upoređujemo cene mleka iz prodavnice u prodavnicu. Većina građana čeka akcije u supermarketima da kupi nešto što su potrošili kod kuće, jede povrće i voće iz marketa umesto iz lokalnih bašta, uglav-nom uvezeno … naravno kvalitet je takav kakav može biti kada takvi proizvodi prođu kroz čitavu proceduru distribucije po velikim marketima. Tako preživljava 80 posto porodica u našoj državi u kojoj će „prosečna“ penzija uskoro da bude 500 evra a „prosečna“ plata 1000 evra.
Pijaca u Bečeju je bila i ostala porodični ritual, subota je u svakoj familiji imala ritam koji diktira odlazak na pijacu. Ručak se nije kuvao, jelo se uglavnom ono što se ulovi tamo, sir, kajmak, kifle iz one bodice, svež paradajz, čvarci od jednog dede iz Petrovog Sela a debela domaća patka naručena kod „jedne ženice“ čekala je nedelju u frižideru. I kroz varljivu maglu nostalgije skoro niko ne pamti da je neko tada spominjao cene i žalio se da sebi te male nedeljne rituale nije mogao da priušti. Niko se ne seća ni ove dve strogo podeljene strane na pijaci za dve klase kupaca.
