Predstava „Savršen kroj“ u Gradskom pozorištu
Predstava „Savršen kroj“ Zvezdara teatra gostovala je prethodne nedelje u Gradskom pozorištu u Bečeju, i kao što je to uvek slučaj kada dolaze „beograđani“ i poznati glumci sala je bila prepuna. Ova farsična dramedija o „našim naravima“, lepljiva, (pre)laka, fazonima prošarana je, osim ovde kod nas, igrana širom Srbije i dijaspore preko 150 puta i očigledno je da je duh pavićevštine u humoru još uvek živ i neodustaje. Predstava je svojevrsni mutant Pavićevog Poltrona i Harvudovog Garderobera i jedno što je ozbiljno spašava je to da su glumci (Slobodan Boda Ninković i Dragan Pele Petrović) izvukli sve ono šta je moglo da se izvuče iz teksta. Dakle, na sceni imamo dva tipična prototipa srpske svakodnevnice, mitološkog tajkuna i malog čoveka/žrtve/gubitnika koji u sukobu oko sponzoruše na kraju prolaze kroz „katarzu“ konačno razumevajući šta je smisao života. Kroz tekst se provlače sva opšta mesta naše „svakodnevnice“ od prodanih pa uništenih fabrika, socijalističkog navodnog nerada, nepismenih ministara, „onog gore koji odlučuje“ (ali na onako „šššššš da niko ne čuje!“ vragolasti način), mizogionije i mačizma u „srpskoj korporativnoj“ (vijanje švalerki oko stola, tačnije) kulturi. Predstava traje više od sat i po vremena tokom koje je, da ne grešim dušu, bilo je par dobrih fazona (onako kao vic, koji jest vic ali je dobar) i par (na žalost vrlo predvidljivih) tvist momenata za koje se ispostavilo da su prilično dobar rediteljski postupak i imaju dobar tajming. Ipak neprijatan utisak koji ostaje je da ima u svemu tome nešto više od samo lake zabave, nešto duboko pogrešno, jer strašno je koliko je ovakva vrsta satire afirmativna za svoje antijunake i koliko je to sve prijemčivo za publiku kod nas. Nekako gorak ukus ostavlja utisak da su svi ti prilično amoralni, iritantni, duboko pokvareni, surovi likovi iz naše depresivne svakodnevnice svedeni na prozaične i trivijalne ali u svojoj suštini narodske, „naše“ a pre svega ljudske kreature od krvi i mesa i sa dušomsa kojima možemo da se „identifikujemo“. Na samom kraju predstave mislim da ništa nije ostalo nedorečeno (i iskorišćeno) osim možda u čemu je poenta dens tačke na kraju sem da se naglasi da su „zasluženo“ naša dva „junaka“ pročišćena odjahala u sumrak zajedno do onog imaginarnog bara na plaži o kojem su sanjali.
