Svojom glavom: ZNAM DA NIŠTA NE ZNAM

Umesto da samozadovoljno prihvati hvalu, da zdravo za gotovo uzme objavu delfijskog proročištva da mu po mudrosti nema ravnog, Sokrat odlučuje da, kako nam kazuje Platon u „Odbrani Sokratovoj“, preduzme istraživanje kako bi odgonetnuo po čemu je to njegova mudrost izuzetna. U najboljem duhu istinoljubivosti i intelektualnog poštenja, Sokrat je rešio da se ne uputi svojim oduševljenim sledbenicima u nameri da potvrdi glas autoriteta, već da taj glas pokuša osporiti uputivši se onima koji su po mudrosti najčuveniji. Isprva odlazi državniku koji „doduše, izgleda mudar mnogim drugim ljudima, a najviše samom sebi, ali da to u stvari nije“. Potom ide pesnicima koji „kažu mnogu i lepu stvar, ali od onoga što kažu ne znaju ništa… ono što oni pevaju nije plod njihove mudrosti, nego nekog prirodnog dara i nadahnuća“. Najzad, Sokrat se obraća rukotvorcima, međutim „zato što je svaki od njih lepo radio svoj zanat, svaki je držao da i u ostalim najkrupnijim stvarima prevazilazi mudrošću sve druge“. Nakon veštih zapitkivanja i istrage Sokrat zaključuje da svako od njih „misli da zna nešto, a u stvari ne zna, dok ja, kao što ne znam, i ne mislim da znam“.
„Onaj ko ne zna, a ne znada ne zna, budala je: izbegavaj ga. Onaj ko ne zna, a zna da ne zna, učenik je: pouči ga. Onaj ko zna, a ne zna da zna, spava: budi ga. Onaj ko zna, a zna da zna, mudrac je: sledi ga“. Ukoliko Sokratovo ispitivanje sagledamo u klju-ču navedene izreke ispostavlja se da je Sokrat učenik koji je mudriji od „mudraca“ koji su zapravo budale. Mudrost se, naravno, ne iscrpljuje u znanju onoga što znamo (tzv. poznate poznatosti), već podrazumeva i znanje o neznanju (tzv. poznate nepoznanice), jer što više znamo postajemo svesniji sopstvenog neznanja. Poznate nepoznanice uključuju recimo i neizvesnosti kojih smo svesni, koje na osnovu prethodnog iskustva i znanja možemo očekivati (npr. da se automobil kojim smo krenuli na put može pokvariti). Napokon, mudrost obuhvata i svest o postojanju tzv. nepoznatih nepoznanica, neizvesnosti koje ne možemo ni očekivati, jer ih na osnovu prethodnog iskustva i znanja nismo u stanju ni na koji način predvideti. Takođe, mudar čovek računa i na tzv. nepoznate poznatosti kao što su predrasude i drugi potisnuti sadržaji koji su tu i utiču na naše ponašanje, ali kojih ne želimo da budemo svesni, jer su nam neprijatni.
Sokratova mudrost leži pre svega u osvešćenom i priznatom neznanju, što je pretpostavka svakog ozbiljnog saznavanja. Ako mislimo da sve znamo – a samo budala sve zna, kaže izreka – učenje prestaje, i nema napretka, a to je žalosni udes tolikih odraslih ljudi. Sokratovo spoznato neznanje odnosi se i na bitne teme poput sreće, pravednosti, lepote, mudrosti, smisla života itd. Pa iako o svemu tome po prirodi stvari nije moguće dostići izvesnost saznanja, možemo se truditi da svoja gledišta preispitujemo i potkrepljujemo razlozima, svesni da se taj proces nikada ne može završiti, uopšte da smo tek filozofi, dakle ljubitelji mudrosti, a nikako mudraci.
